PonekadPomalo

Ovo je jedan lijep, sarmantan i ponekad stidljiv blog...

21.10.2014.

Prenese me nesta...

Ubijen dosadom i dokolicom, odlucih zrtvovati pola sata zivota i baciti pogled na tu Neletovu knjigu, Dernek u Sarajevu. Ima i par mjeseci kad prokomentarisah kako mi nije jasan lik, jos uvijek bije neke bitke od prije 20 godina, vezujuci se (pozitivno ili negativno, svejedno), za grad s kojim ga jos vezu (redom nabrojano), naglasak, neke davne pjesme i ta njegova nostalgija. Spomenuh ja u toj raspravi da bi mu bolje bilo da se nauci zivjeti u novom gradu, nego sto potencira haman nepostojece veze sa necim iz proslog vijeka, gradom koji je davno nekada raskrstio sa Neletom. Normalno, kada covjek ima samo pola sata da dobije uvid u necije djelo, onda se nece fokusirati na stvari (odredjene vremenskim periodom u ovom slucaju) gdje se i moze sloziti sa autorom, nego na one stvari gdje se misljenja mimoilaze. U skladu sa tim, odmah se bacih na citanje dijela knjige o Neletovom odlasku. I da ne duzim previse, tu je pisac skontao da ce ga strijeljati ako ostane, jer je Srbin normalno, kao sto su strijeljali i sve ostale vidjenije sarajevske Srbe (zadnji dio je moje logicno razmisljanje), te se on na vrijeme odluci ispaliti, jer su ulice bile pune nekih novih ljudi koji su svercovali devize i kalasnjikove. I kako su mu najbolji jarani okretali ledja i sve ostale gluposti kojima pokusava sam sebe uvjeriti u nekada davno izrecene lazi. Ono, standardno preseravanje... Sve u svemu glupa prica, ali hajde, nisam imao nista pametnije da ubijem vrijeme izmedju posla i kafane. Da svedem u par recenica, razlog zasto pisem ovo je zato sto Nele kuka da ga ljudi smatraju agresorom i pita se kako on to moze biti. Pa rekoh da mu odgovorim. Nisi ti Jankovicu agresor, ti si samo supak...

17.10.2014.

Jesen

Nisam ja neki pretjerani ljubitelj ovog godisnjeg doba, ali sto je danas prelijep dan, tesko je i opisati. Da nisam ovako prokleto mamuran, sjeo bih na motor i ispalio se negdje...

01.09.2014.

Dijasporska (oli vam patetika nazor)

Vratih se jucer iz Sarajeva, ono standardica, dobar put bio, malo porodica, malo raja, vapice, remo, riba, vino, pravo dijasporski. Ide onda 13 sati letenja i lutanja po aerodromima, dolazak kuci, zaljevanje cvijeca, igranje sa Snoopijem, najsladjim (i sad me grize, ne da mi pisati), nesanica izazvana vremenskom razlikom, sve u svemu, uvijek ista prica.

Negdje kroz sve to, naletih na text ili dva, jedan od Hemona, drugi zaboravljen o slicnoj tematici, dijasporskom dolasku u Sarajevo, nekim sitnim stvarima na koje naletimo kada smo tamo i nekoj vjecitoj borbi za necim, valjda definisanjem identiteta, kulture, jezika, kojima pripadamo. I pise tu Hemon, onako lijepo kako samo on zna, o tim sitnim momentima, o konverzacijama koje su nam se svima desile, stvarima kojima se nema nista ni dodati, a ni oduzeti.

S tim malim detaljima fakat nemam problem, opisao ih je vise manje tacno onakvim kakvi jesu. Problem koji imam je sa trazenjem dubljeg znacenja. Da odem i korak dalje, problem koji imam je sa pojmom dijaspora. Fakat mi nije jasno sta to znaci. Moze biti da je to iz razloga sto se ne uklapam u taj stereotip (sjedim neki dan sa ekipom sa kojom se i ne druzim precesto, i ono ide prica o dijaspori koja dolazi za SFF, sta valja a sta ne, i ja se kao pobunim, halo rekoh tu sam, ne mozete nas dijasporce kritikovati, i dobijem odgovor u fazonu, jebo tebe, ti nisi dijaspora). I to sam cuo milion puta. Ja nisam dijaspora. Ja sam samo lik koji zivi u drugom gradu, nista vise, nista manje.

Moja zena je iz Seattle-a. Zivimo u DCu. Da bi dosla kuci, treba joj nekih 6-7 sati (sto hoce da kaze jedno 5-6 sati manje nego meni). Ide u Seattle jednom ili dva puta godisnje. Redovno se cuje sa roditeljima i prijateljima, ali je u medjuvremenu napravila sebi zivot ovdje u DCu, gdje ima nove prijatelje, gradi karijeru, pokusava biti sretna. Mozda ce dogodine zivjeti u DCu, mozda cemo se preseliti u neki novi grad, zavisi kako nam grah padne. To je najstandardnija prica ovog grada. Velika vecina ljudi koji ovdje zive imaju apsolutno istu pricu. I ja zajedno sa njima. Gdje je razlika? Jesu li i oni dijaspora u svojoj zemlji? Ili su samo ljudi koji zive u drugom gradu?

Mislim ono, o cemu mi pricamo? O tome da zivim u drugacijoj kulturi, da pricam na drugom jeziku, da me neka ekonomska situacija dijeli od Sarajeva (ovo zadnje nikada nije ni implicirano, a kamoli spomenuto). Meni su i nove kulture i novi jezici bogatstvo koje posjedujem, a nikada razlog da se osjecam rastrgnut izmedju dva svijeta (koja crna dva svijeta, gdje je tu to globalno selo?)

Kaze Hemon, pitaju ga ljudi kako je tamom u njegovom slucaju u Chicagu. Nekada prije jedno deceniju, Doma, moj jaran se preselio privremeno u Lukavac, posla radi. Ja jos zivio u Sarajevu, pa ga ponekad znao i upitati kako mu je tamo. Morat cu ga jednom pitati da li je nalazio dublje znacenje u tom pitanju (donekle banalizacija stvari, ali opet isti princip).

Nekada davno, u kamenom dobu, telefon je bio pravo skup, pa ako hoces nekome da se javis, pisala su se pisma. Pa pismo putuje jedno dvije hefte, pa dok osoba kojoj pisemo se nakani da odgovori, pa onda opet dvije hefte da dodje pismo nazad, sve ukupno preko mjesec i kusur. I normalno da je to stvaralo otudjenost kod ljudi, iz cisto tehnickog razloga, tj. nemogucnosti komunikacije. Danas uzmem i telefon i na 12 razlicitih nacina komuniciram sa svima s kojima trebam na dnevnoj bazi. Super scena, dosao ja u Sarajevo, sjeo s roditeljima na kafu i ono, jedino novo o cemu imamo pricati je kako mi je let prosao, jer se nismo culi zadnjih 18 sati.
Tako i sa prijateljima. Znamo sve price i o zivotima i o vremenu i o sportu, i o fucking politici i prije nego sto i rijec progovorimo. U isto vrijeme imam zivot ovdje u DCu, koji apsolutno ne mora biti odvojen od onoga u Sarajevu, jer ja sam ta spona, gdje mi se stvari desavaju, pa bilo to na jednom, dva ili pet kontinenata, kakve veze ima.

Jebiga, razumijem ja i Hemona, on dodje u Sarajevo, dodje auto po njega i vode ga od jednog VIP partija do drugog, mnogo ljudi koje zna iz vidjenja dodju da se pozdrave, pa onda i dodje do tih konverzacija o kojima pise, koje se desavaju s ljudima cijeg se imena mozda sjecas, a mozda i ne. S druge strane ja sjedim sa ljudima sa kojima sam odrastao, ljudima koji me znaju kao Vanjica, ljudima koji znaju kako disem, koji su uvijek spremni i nasmijati se i pozaliti se, i popiti, i poragovarati. Ali sve lagano, bez tezine i nepotrebnih pitanja, kao sto je i uvijek bilo.

Kao da nikada nisam postao dijaspora, kao da sam se samo preselio u drugi grad.

31.07.2014.

Mudrost rane večeri...

Sada nesta razmišljam, ne valja ni piva prehladna biti...

20.07.2014.

Spomenuh u proslom postu cuku (Snoopy, najsladji)

Pa upoznajte moju malu zvijer :)

13.07.2014.

Road Trip 969, ili prica o 1560 kilometara na motoru...

Obecah napisati pricicu o Danu Borca, oli vam kako se proveo juli, cetvrti. Mala napomena, bio sam lijen, tako da sam ukrao sve slike sa lijepog googlea, mrsko mi bilo slikati...

Pripreme:
Sari u meni prahnulo da idemo negdje proslaviti Dan Borca, i ne popusta ni pod razno. Tu se mi organizujemo, nadjemo sveukupno 10 ljudi da podijele avanturu, kucu na moru, prevoz, pilule za cuku (Snoopy, najsladji) da ne umre usput, te jos napravismo i plan putovanja, tipa kako cu ja, kao neko ko bas i ne mora fizicki biti prisutan na poslu, da se prvi ispalim na motoru, sve da bih stigao do finalne destinacije u neko normalno doba, pokupio kljuceve i pripremio kucu za dolazak ostalih. Ulje se provjerilo, pritisak u gumama savrsen, akumulator napunjen, krema za suncanje u neogranicenim kolicinama, i pomislih da sam totalno spreman za ovaj put.

Normalno, ne pogledah detalje vremenske prognoze...


Dan prvi, srijeda, sabahile, 06.30 ujutro...
Budjenje, umivanje, jutarnja cigara, muzika na telefonu i krece se lagano na put od nekih 315 milja. Izbjegavam guzve na cesti, motor vuce kao sto i treba i za dva sata sam vec kod Richmonda. Znao sam da je prvi dio puta dosadan, jer je uglavnom auto put, nema se puno toga ni vidjeti, ali od Richmonda se skrece istocno, i vec primjetim da se priblizavam moru. Vegetacija je drugacija, onaj poznati miris soli u zraku, veliki osmijeh na licu i sa prosjecnih 80 milja na sat stizem do Virginia Beach-a.



Tu se zadrzavam samo da cigaru ispusim, vrijeme je da se ide dalje, lagano se penjem na most, ide se preko okeana, u jednom momentu se most pretvara u tunel (idemo pod vodu) i lagano dolazim na gornji, sjeverni dio Outer Banksa. Sada, Outer Banks je u sustini niz ostrva usred okeana koji su povezani mostovima, kako sa kompnom tako i izmedju sebe. Vozim jos dva sata, preko nekih desetak mostova) i dolazim do jednog od najcudnijih mjesta koje sam ikada vidio. Hatteras ostrvo, mjesto se zove Salvo. Finalna destinacija. Ostrvo je sirine od 100 do 500 metara, i sastoji se od pustinje (u sustini plaze sa obje strane), sve sa dinama i cestom kroz sredinu. Kuce su izdignute zbog cestih poplava, i velika vecina ih je neke cudne smedje boje. Nesto kao u Adams Familly. Ulecem u rental office, trazim kljuc i dobivam jako zbunjen pogled. Kaze zena, sta ces ti ovdje. Pa rekoh gospodjo, imamo uplaceno za ovu kucu, ako mogu kljucevi, ja prvi dosao, ostali me prate nekada poslije ponoci. Kaze meni gospodja, gledas li ti vremensku prognozu? Ma rekoh, vidjeh na telefonu neka kisa sutra navece, ali ostalo suncano i toplo. Eh, ta kisa u sustini nece biti kisa, nego uragan sa vjetrovima do 100 milja na sat, tako da cijelo ostrvo ceka proglasenje obavezne evakuacije, nekada sutra ujutro. pa eto, ona ce mi dati kljuc, pa sta bude.
Normalno, tek je jedan popodne, sutra je novi dan, te se ja u skladu s tim zaputim u prvu kafanu na plazi. I ide tako cijeli dan, red piva, red kupanja, da bi negdje oko 7 navece cijeloj kafani telefoni poludili. Svi dobijemo u isto vrijeme poruku o obaveznoj evakuacija. I sta cu, nazovem Saru u mene, kazem joj da ne dolaze, kaze ona da se svima ipak ide, rekoh niste normalni, ovdje panika a vi bi se kupali. Kaze ona, javit ce se. I proslo pet sati, ponoc, telefon zvoni, Sara, kaze jebo remo, idemo na jezero, plan b upalio, vidimo se sutra tamo.

I tako zavrsi moja avantura na Outer Banksu.




Dan drugi, uber sabahile, pet ujutro...
Vec sam spreman za evakuacije, sjeda se na motor, napolju mrak, malo vjetar puse, ne izgleda lose, lagano se noge fatam dok je vakta. Polako se i razdanjuje, suncano jutro, nigdje oblacka, ovaj put me put na zapad vodi, sunce mi u retrovizorima, svi vec pobjegli, ceste prazne, drotovi me sigurno nece zbog brzine zaustaviti, gazim 90 milja na sat i kontam kako bih mogao na jezeru biti (240 milja od prve lokacije) i za neka tri sata.

Sve do mostova.

Sada, ovi mostovi na zapadu su puuuuuuunoooo duzi od onih na sjeveru. Ne vidi se ni pocetak ni kraj. Onaj vjetric koji je puhao se dize i do nekih 30 milja na sat iznad okeana, tako da se motor trese, ja se cuvam za isti i idem ne brze od nekih 50 milja na sat.

Strahota...



Taman prezivim i te mostove, dolazim do kompna, stajem na pumpi da popijem kafu i zapalim cigaru, kontam sve je ok, kad ono znak upozorenja, slijedecih 50 milja medvjedi na cesti. Oni koji citaju ovaj blog se mozda i sjecaju mojih problema (snova) sa medvjedima, tako da osjetih namah hladni znoj kako ide niz kicmu, ali opet kontam, prezivjeh rat, jebo medvjede.

Put predivan, kroz brda, sume, polja, preko rijeka, pored jezera, ono kad covjek skonta da ovaj kontinent stvarno ima nevjerovatnu prirodu, gdje ne znam gdje bih se prvo okrenuo, je li da uzivam u zelenilu ranog ljeta, ili nepreglednim zitnim poljima, kroz koja potoci lijeno teku. Nadjem sebi zeku (auto koji vozi odgovarajucom brzinom, ako koga drotovi ganjaju, bolje on nego ja) i za neka ukupna cetiri sata sam vec na lokaciji B, pijem kafu, cekam da se ostali probude.

Slijedeca tri dana smo proveli na jezeru (i bazenu, koji ima tobogan, gdje smo otjerali svu djecu i nismo se skidali sa istog), slaveci Dan Borca, igrajuci lopte, odbojke, frizbija, rostiljajuci i gledajuci utakmice svjetskog prvenstva, sve uz odgovarajuce kolicine alkohola.



Dan peti, nedjelja, nekada nakov Noletove pobjede...
Generalni plan je bio ranije krenuti, ali gdje ces onakav mec propustiti, a i morala se kuca ocistiti (iskoristio bih priliku da se zahvalim nepoznatom tetku djevojke koju upoznah na tom putu, koja je iskombinovala tu kucu, a i Nikoli koji je sve to morao platiti u naturi), tako da ne krenusmo prije pola tri. Slijedeci cilj je kafana izgubljena negdje u srcu Virginije, Haunter's Head joj je ime, mjesto nekih sat i pol od DCa, sa nevjerovatno dobrom klopom i uvijek svijezim  pivama...



Eh sada, da bi se doslo do tamo, mozemo birati izmedju cetiri i po sata auto puta, ili pet i po sati voznje kroz prirodu. Izbor je normalno bio jednostavana, tako da sam opet imao priliku se voziti kroz nevjerovatno podrucja. Sve ono sto sam pisao o voznji drugog dana ovdje ide na kvadrat, znaci ono cisto pogled koji oduzima dah. Sa lijeve strane su mi Blueridge planine, sa desne su mi nepregledne sume, a ja se vozim cestom koja me vodi od imanja do imanja i fakat ne znam koje je ljepse. Nisam ja bas previse lud za seoskim turizmom, ali cu ovaj put definitivno ponoviti nekada na jesen kada bude vrijeme tikvi i sume se oboje u crveno... Ponekad se fakat uhvatim razmisljajuci kako sam proputovao pola svijeta, a neke najljepse stvari sam ipak vidio blizu kuce (Bosna ili Amerika, svejedno)...



Dodje se i do te kafane, pojede se najbolja teletina koju u Americi probah, ostade neka dva sata u odlicnom drustvu i dodje vrijeme da se ide kuci. Zadnjih sat i po je bila nocna voznja po auto putu, nista bitno za spomenuti, te na kraju dodjoh kuci, pomazih motor koji me je slusao bez ikakvih problema i padoh u san pravednika...

PS, ako je ko zainteresovan, postavljam i mapu putovanja...



29.06.2014.

Selio sam se, sve me boli...

Kazu da je ljubav bol. Tvrdim da je fudbal bol. Znaci, fudbal je ljubav. Jebo navijaca koji moze imati osmijeh na licu dok mu tim igra... Razbolio sam se, grlo me boli...

11.05.2014.

Pozdrav iz Puerto Rico-a

Da se citiram: "Osnovni problem Evrope je sto nema Karibe u komsiluku..." Javim se nekada...

08.05.2014.

Crtica zivota...

Magistrirao sam, sam sebe ponekad iznenadim...

25.02.2014.

Evo slija...
















Stariji postovi

PonekadPomalo
<< 10/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031