PonekadPomalo

Cekam bus, isti kasni. 20 min. Odjednom se pojavi i stade. Ne otvara vrata. Vozac sjedi i pada od smijeha. Na kraju nas pusti da udjemo, sa svima se ispozdravlja, izgrli, i dalje se smijuci. Sada sjedim u busu, ovaj se levat zakocenuo, ali nas vozi i dalje. Fucking Stripy. Mene nakve paranoje proganjaju...

Pozelio se bio kakvog dobrog koncerta, i odem sinoc i fakat je dobro bilo. Ljudi i dan danas razvaljuju, samo je mozda moglo i malo duze trajati...

Da ne pricam puno, evo vam video...

Dakle, u skladu sa sestomajskom odlukom da je dosta alkohola i cigara, te da bih se trebao poceti baviti zdravim zivotom, odlucih da pobjegnem s posla na jedno sat vremena, da kao otplivam malo.

A bazen golem. Znaci, ako se ne javim vise, znajte da nisam uspio doplivati do kakvog coska...

Haj' zdravo...

Jebao me telefon da me jebao, nikada ga vise nikome ne dajem. U zivotu se nikada nikome ne izvinjavam, ali ponovit cu i ovdje, jebi ga javno, ako ti ikada... Izvini...

Tako to ide, zivim u vremenskim intervalima. I onda se nadjem kako sjedim opusten, slusam dobar jutarnji jam, okruzen glupim japijima ovog grada koji nosi neku duboku thunderstorm kulturu zivljenja. Oni odose dalje, noseni potrebama, dok ih ja samo gledam kako klize kroz pozadinu svijesti... Jedanaest dana prije novog semestra...

Sjedim na plazi, slusam talase, uzivam u mirisu okeana, ili pak mora, nisam vise ni siguran, u pozadini neko prebire po gitari dok cuclam pivu, i uzivam. Ono iskreno, apsolutno, opusteno uzivam. A opet, znam da jednako jedva cekam da se vratim u DC zbog svih divnih stvari koje me i tamo cekaju. Izgledat ce kao preseravanje, ali fakat nije, samo zelim reci da zivot zna bas dobar biti...

Budan sam, spreman, vrijeme je da se palim... Jedan mali izvjestaj ide uskoro...

Ima tu prica koja se vuce vise manje od momenta kada sam se preselio u DC. Ja fakat ne volim otici u Virginiju. Nisam siguran zasto, nisam siguran ni od kada, ali mi je smrt preci Potomac river (bukvalno pet minuta od DC-a) i otici u tu glupu Virginiju.

Sada, silom prilika sam proveo zadnja tri dana ne samo u Virginiji, nego negdje dole daleko juzno u istoj. Uzimao casove voznje motora. Iznajmio auto i zapalio se dole, prvu noc prespavao, pa se u subotu vratio u DC, pa u nedjelju opet isao skroz dole. I ono, cim predjem u Virginiju, pocnem kihati. I ne prestanem dok se ne vratim iz iste. Poprilicno sam siguran da sam razvio alergiju na ime, odredjeni geografski prostor. Psiha je pravo zajebana stvar, svega mi.

Nego, polozio sam vozacki i za motor, sada napokon mogu legalno se vozati, ne strahujuci da ce me drotovi zaustaviti, te u skladu sa tim odoh sutra sebi kakvu novu igracku kupiti. Nesta malo, prakticno, sto ce mi olaksati zivot...

...se sjetih da su me izbacili iz prodavnice namjestaja jucer :) Nevjerovatno...