 |
. | Login | Registracija |
Ovo je jedan lijep, sarmantan i ponekad stidljiv blog...
Kazu navodno plaho zajeban. I sada ja kao zamisljam scenu, puse vjetar 210 km na sat, kisa lije, ljudi se kriju, lupa na sve strane, udara, proleti krava odnekud, a ja kao sjedim, zapalio i ono strogo kuliram.
I onda skontam, o sta mi je to, moze i bolje. Vanjic ode zapadno, imate mahanje...
Pa sta je ovo, puca me euoforija cijelu sedmicu, iako sam daleko daleko, sinoc u kafani sjedim, okruzen odredjenim desavanjima, i opet cijelo vece na telefonu visim, cekam kada ce se klip objaviti, totalno nezainteresovan i za sta drugo na svijetu. Jutros skacem k'o budala neispavan, odmah na internet, da vidim ima li, pa jos nema, izlizala mi se F5 tipka pritiscuci refresh, i na kraju se pojavi, i to oba. I odmah znadoh da se svo cekanje, svo ignorisanje ljudi, svi problemi sa (ne)spavanjem, sve se isplatilo, uvjerih se da je moja odluka da opet dodjem u Sarajevo na samo jedan dan, na derbi, totalno ispravna, jer ja jednostavno moram biti dio ovoga. Mnogi pisu o postavljanju standarda, ali ovo vise nisu standardi, ovo je nova kultura, novo ludilo, za koje vrijedi zivjeti.
Pa uzivajte...
Ali to je tek zagrijavanje, prava spica ide sada...
Eto, slovo po slovo, post po post, napisalo se poprilicno toga u zadnjih par godina. Kao rezultat toga, naguralo se do nekih 800 ljudi kojima je ovaj blog medju favoritima. Znam da velika vecina njih nikada ne cita blog, ali opet medju takvima se nadju i oni koji su redovni na blogu, poneki/a bloger/ka sa kojima se razmjeni misao ili dvije.
Pa eto, hvala vam na citanju, a ja cu pokusati i dalje da nadjem inspiraciju za pisanje.
Vanjic
...vrabac sigurno necu!!!
Ako je Davorin Popovic bio poznat kao Pjevac, sa velikim P, onda je definitivno Dario Dzamonja bio poznat kao Pisac, opet sa velikim P. Ponekad je tuzno da se djela jednog genija, a Dario to jeste bio, zanemaruju, dok se razbacujemo nekim drugim imenima, imenima ipak na kraju prosjecnih pisaca. Sasvim slucajno naletih na jednu od njegovih prica, napisanu prepoznatljivim laganim, skoro pa leprsavim stilom, a opet tako duboku da sam se sav najezio. Pa eto rekoh da podijelim.
Uzivajte.
"Šta je s tim pićem?", pitao sam.
"Pa, znaš, Daco, da ja nikad ne pijem za ramazan", uvrijeđeno je odgovorio.
"Znam, ali nigdje ne piše da ne možeš zvati turu. Ma, šalim se, Eso."
Sebi je poručio limunadu s kiselom vodom, a ja primijetih da mu to nije lošaideja, pa poručih isto.(Ipak nisam mogao odoljeti da Omeru ne kažem da mi limunadu pojača votkom.)
Eso je izgledao odsutno, a ja sam se već odavno odvikao da prijatelje pitamkako su i šta rade, jer po sebi znam da bih svakoga ko me tako nešto pitanajradije zatjerao u krasni kurac.
Srkutao je limunadu i netremice buljio u akvarijum u kojem su lebdjelanajsretnija stvorenja na svijetu – ribe: hrane ih, mijenjaju im vodu, a nikadneće biti pojedene.
"Miljacka je opet plava", rekao je ribama.
"Šta reče?"
"Miljacka je opet plava", ponovio je.
Baš tog jutra sam prelazio preko Skenderije i Miljacka je izgledala kao iuvijek (ne kao na razglednicama!): prljavožuta i depresivno ružna.
"Da ti, Eso, ipak nisi suknuo koju?", pitao sam ga.
Odmahnuo je glavom: "Znaš šta mi se sinoć desilo?"
"Pojma nemam."
"Imao sam sastanak s curom."
"Mašala", rekao sam ironično. Nije se obazirao, nego je nastavio:
"Poslije dvadeset i osam godina. S curom s kojom sam se posljednji put vidioprije dvadeset i osam godina."
"I, šta bi?"
Slegnuo je ramenima: "Ništa. Bili smo na Keminom i Indexa koncertu. Porednas su sjedili neki klinci – on i ona. Ma, kakvi klinci – bilo im je prekodvadeset i kusur godina.
Momak mi je zatražio vatre, a onda nas upitao jesmo li za pivo. Donio je triplastične čaše – ja sam odbio. Ponudio sam da mu platim. Nema govora. Dok nasje Dušan Gojković peglao svojom trubom, predstavili smo se jedni drugima, aonda sam se ja digao da kupim nove pive, a njegova djevojka (ispostavilo sežena) je odbila: u trećem sam mjesecu trudnoće, rekli su mi da jedno pivo nemože škoditi, ali... Kad je Pimpek izašao na scenu, svi su se digli na noge, akad je zapjevao Bacila je sve niz rijeku, ne znam ni sam kako, ja sam svojoj"partnerici" položio ruku na rame, a ona me obgrlila oko pasa. Nisam ni skontaoda sam pustio suzu kad je Oliver zapjevao Oprosti mi pape, a djevojka (žena)nas je upitala da li imamo djece. Rekao sam da imamo četiri kćerke."
"Koliko su stare?"
"Starijoj će biti punih jedanaest u decembru, a mlađoj je negdje oko pet ipo."
Znam da je zvučalo glupo ali sam "svoju" pitao:
"Koliko je tvojima?"
"Dvadeset i tri i devetnaest."
Oni su razmijenili zbunjene poglede... Poslije koncerta otišli smo zajedno najoš jedno piće, rastali smo se – momak je ponudio da nas odbaci do kuće, a jasam mu rekao da bi mu to samo bio dever jer živimo na suprotnim krajevima grada...Odšetali smo do ulice koju sam nekad toliko volio, otišao sam kući i nisammogao zaspati... U neko doba sam se digao, obukao – lažem! Nisam se ni skidao – ilutao gradom...
Stajao sam na Čobaniji i gledao u Miljacku koja se plavila i tekla uzvodno.I kroz glavu mi je prošlo kako je potrebno samo malo da se nagnem preko ogradei da me tok odvuče do izvora... Kroz glavu mi je samo prolazilo: A, noćas akosluša, nek čuje bol, samo bol... i prišao mi je drot i tražio ličnu kartu...
"Znam li ja Vas odnekud?", pitao je.
"Ne vjerujem, premladi ste. Ja sam prvi put nakon dvadeset i osam godina uovom gradu."
"I?", pitao sam.
Pogledao me je očima luđaka i na moj upit odgovorio pitanjem koje samnajmanje očekivao:
"Jesi li ikad bio trudan?"
"Koliko ja znam – nisam. A, ako i jesam, onda je to bilo u neznanju."
Nije reagovao na moju "duhovitost". Opet je skrenuo pogled ka ribicama:
"Čini mi se kao da sam u drugom stanju – drago mi je, a strah me je – šta liće se iz ovog izroditi?"
"Ne može loše, Eso. Hoćeš li se opet vidjeti s njom?"
"Hoću: rekla mi je da je čekam na istom mjestu 2028. godine."
Pojačao sam limunadu još jednom votkom i pomislio: "I to je nešto. Šta jedvadeset i osam godina naspram nikad."
Restart life. Restart a job. Restart a career. Restart a family. Restart a fucking big television, Restart washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers. Restart good health, low cholesterol and dental insurance. Restart fixed- interest mortgage repayments. Restart a starter home. Restart your friends. Restart leisure wear and matching luggage. Restart a three piece suite on hire purchase in a range of fucking fabrics. Restart DIY and wondering who you are on a Sunday morning. Restart sitting on that couch watching mind-numbing sprit- crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth. Restart rotting away at the end of it all, pishing you last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you have spawned to replace yourself. Restart your future. Restart life...
I sada, u miru istraznog zatvora, razmisljam o rijecima rahmetli babe Atifa, u rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan. Sine, veli, ko igra za raju i zanemarije taktiku, zavrsit ce karijeru u nizerazrednom Vratniku...
Sanjam ja, kao sjedimo Djuro, Miki Manojlovic, Sergej Trifunov, Mirza Tanovic i ja u Parizu na nekom trgu sa fontanom i pijemo pive, mlake. I pita mene Mirza, kao majke ti, jesu li te prosle one nesanice? Rekoh odakle ti to, a on kaze na blogu mi citao. I probudim se i skontam da pored takvih snova nesanice uopste nisu losa stvar...
A volim putovati...
Baltik superiska. Bit ce zapamcen po bijelim nocima, skupim cijenama i prelijepom Stockholmu. Mogla mi se kraca knjiga napisati o svakom gradu u kojem sam bio, ali ipak Stockholm ispred sviju. Venecija sjevera. Prelijep grad sa svojim kanalima, ostrvima, arhitekturom, kao i samom kulturom zivljenja.
Bilo mi je zadovoljstvo biti sa roditeljima, koji su trcali okolo upijajuci sve sto se desava oko njih, uzivajuci kao dvoje djece koja su upala u jedan drugaciji svijet. Svako jutro su pili kafu u 6 ujutro, gledajuci kako brod uplovljava u novu luku, dok sam se ja sprat ili dva ispod borio sa svojim nesanicama, cekajuci noc koja nikako da dodje. Ah da, jednu noc sam se malo i kockao, otplacivao put i tako to. Sto bi rekli amerikanci, it is like taking a candy from a baby. Long live Texas Hold'em
"Sarajevo od blata i snega". E nije. Zao mi je Milane, ali ovaj put nisi bio u pravu. Sarajevo je bljesnulo u svoj svojoj ljepoti, probudilo se iz zimskog sna i razvalilo. U sest dana tamo mi se desilo vise random situacija nego u godinu dana negdje drugdje. Super je bilo spojiti nesanice i potrebu da se bude napolju, makar sam, na ulici. Kao sto vec napisah, s jedne strane sam bio sa ljudima koji nisu iz Sarajeva, pa sam mogao vidjeti grad njihovim ocima, a sa druge strane opet, bilo je tu i par slucajnih susreta sa nekim skoro pa vec zaboravljenim ljudima, ali opet toliko dragim, da poslije druge recenice covjek zna da se vratio kuci.
I onda na kraju DC, lagani povratak u uslovnu normalu, posao kao stisnuo malo, ali opet se sve to svodi na pretvaranje da radim. Kao nesta. Stigoh cak i izaci sinoc i film pogledati, a film zajeban, pravo. Inception. Obavezno pogledati. Bilo je par filmova u zivotu koji su me proganjali, Matrix normalno, onda Lost Highway, a sada i ovaj. Kada neko stavi podsvjest, snove i mogucnost manipulacije u jedan film, ima moju paznju. Definitivno.
I za kraj, probudih se sa pjesmom u glavi, ono totalno random (opet) pa rekoh da je podijelim :)
Da je bolje da ne kontam i da bih mozda trebao napisati post kada se prihvatim compa, a ne ovako da se patim sa ovim uredjajem. Odoh se vratiti kafi.
P.S. Ona dvadesetorica fakat nisu losi :)
