PonekadPomalo

Pa rekoh da podijelim, predobro je...

Uzivajte...

Vitamin C ne pomaze lijecenju od mamurluka. Mozda cak malo i odmogne...

Majkom bih se zakleo da je to otprilike izgledalo ovako, mada mi niko jos ne vjeruje :)

Ima li boljeg osjecaja nago kada te u subotu ujutro u sedam, probudi kamion koji odnosi smece iz Whole Foodsa, a pritom pravi divne zvukove, isto kao da me neko cekicem po glavi miluje... Iskoristio bih priliku da se u ovo mamurno jutro sjetim familije geniju koji stoji iza ovakvih ideja... PS Svim citaocima bloga mi u mene, a koji pritom i slave bozic, sretan im bio...

Mnogo lijep grad, napisem post prvom prilikom. U medjuvremenu, evo vam slija, mene normalno :)

Ubio bih sada za nesta ovako...

Rekoh malo da sumiram.

Pa tu bih poceo sa najfriskijim zakljuckom do kojega sam dosao. U Pacifiku nema ribe. Kratko i jasno. Da ima, upecao bih  barem jednu u zadnja dva dana. Sta upecao, nesta bi barem trznulo.

Uglavnom, 2011 je bila godina izazova. Uvijek volim pricati o svojima putovanjima, pa da pocnemo sa tim. Od visova Stevens Pass-a, jednog divnog sela Leavenwortha, preko plaza Miamija i dokolice Key Westa, pa preko dzungli Costa Rica-e, sve do Sarajeva, Jadrana i jednog divnog sela Hercegovackog, gdje probadoh najbolji sir na svijetu. Tu su se uklopila bila jos i mjesta kao standardni New York, Boston, Seattle, te novopridosli Los Angeles, koji me je poprilicno pozitivno iznenadio. Ne bih tu smio zaboraviti niti rodjendanski vikend na Deep Creak Lake-u, gdje vidjeh medu po prvi put, zatim ovaj odmor na San Juan Islandu, gdje vidjeh po drugi put medu, ili pak Vancouver koji me isto ceka u ovoj godini. Bilo je tu i jedno kratko putovanje, istocno od raja, na jedan dan, duzi od godine, a opet kraci od sekunde...

Nastavimo lagano sa zdravljem. Ovo je bila godina kada otkrih da imam tu gadnu zivotinjicu, te istu uspjesno i izlijecih. U sustini bih to cak nazvao i pozitivnim iskustvom, jer imadoh priliku podsjetiti se koliko sam jak u kriticnim situacijama, kako mogu kroz sve proci sa osmjehom na licu, pogledati bestiju u oci i osjetiti samo zelju da se borim. U konacnici prezivjeh, pa idemo dalje...

 Posao je standardan, malo se i napredovalo, ali poenta istog je sto placa za skolu. Sada, da mi je neko prije desetak godina pricao da cu biti ambiciozan i ganjati skolu cak i u ovim godinama, uzeo bih to kao vic godine. Ali izgleda da se ljudi mjenjaju, tako da se nadjoh u situaciji kada ne samo da ganjam taj MBA program, nego cak i uzivam u istom. Nedavno naletjeh na laganu prepreku, gdje htjedose da mi uzmu godinu dana zivota, sve sate sjedenja, ucenja, nerviranja, koje bih kao morao ponoviti, sto je opet simpa bilo, jer na kraju ispade samo demonstracija moci sa moje strane, gdje ne samo da mi nisu to uzeli, nego mi i poklonise nekih dodatnih pola godine. Borio sam se sa sistemom i pobjedih, tako da fuck you Chuck Norris :)

Ljudi koji nas okruzuju su nekako uvijek poenta price. Ima ih mnogo, neki dolaze, neki odlaze, a neki su tu kao konstanta. Pored svih prijatelja koje stekoh u zadnjih pet godina, opet je lijepo vratiti se u Sarajevo, vidjeti one sa kojima odrastoh, koji me znaju, sa kojima se mogu smijati i kada rijec ne progovorimo. Kao i u svemu ostalom u zivotu, bude tu gubitaka i dobitaka, tako da dodjoh do kraja jednog poznanstva, i koliko god to tuzno zvucalo, opet je sam momenat bio predivan, jedan od onih o kojima ljudi mogu samo sanjati. Ponekad i razmisljam da li je bio samo san, ali nedostatak jednog upaljaca na poznatom mjestu mi kaze da je bilo puno vise od toga.
S druge strane, upoznadoh neke druge ljude, razvih neka nova poznanstva, jedno divno prijateljstvo prije svega drugog, onaj momenat kada ti i sama ideja postane kulturoloska referenca. Volim svoje izlaske, muziku koju pratim, ljude koji me ucine sretnim, konverzacije koje krenu ni iz cega, noci pracene ludilom.

Sve u svemu, jedan prosjecan zivot :) ali ne zalim se.


Puno vas voli, pozdravlja i zeli sve najbolje u novoj 2012. godini.

Vanjic

Kad insan stoji na stijeni, gleda svoja posla, peca u sutonu dana, uziva u samoci i pivi, i onda fucking polarni medvjed propliva na manje od 10 metara od mene, iako kazu da ih ovdje nikada nije bilo. Bjezanija nije bila trcanje, letio sam kroz zrak, i sada istraumiran sjedim unutra, razmisljam o familiji arhitekte koji je cijeli jedan zid izgradio od stakla, i osluskujem svaki moguci zvuk. Zajebana situacija...

...da odem, sta god da radim, uvijek se nekako nadjem kako ujutro lutam, jos uvijek trazeci to mjesto koje pravi savrsen dorucak. I onda vidjeh sam sebe kako sjedim na obali predivnog jezera, gledajuci brodove koji prolaze u ovo sneno jutro. Mamuran sam...

Kada zatvorim oci i opet vidim svjetla. Grada, najdrazeg. Laku noc drago Sarajevo...