PonekadPomalo

Ovo je jedan lijep, sarmantan i ponekad stidljiv blog...

21.01.2016.

Ona jutra...

Kada sam sam sebi smijesan...


Evo vam pjesmica...

17.01.2016.

Ziv sam

Ali uglavnom sutim. Sutnja je zlato. Zlato je zuto. Svaki muto nosi zuto. Ne budi muto. Jeb'o vas Saban. Ali petica za trud. Nedostaje mi Sarajevo, puno...

31.12.2015.

Novogodisnja...

2015. je pocela sa sarmom, kao sto i dolikuje. Stavise, sarma je fino odlezala, tako da je bila i ukusnija nego inace, jako mekana, uz odgovarajuce popratne stvari tipa kropir pirea i hladne supe od cvekle. Doslo par ljudi prvog januara, sjelo se, malo pojelo, malo popilo, ono, jako lijep nacin da se proslavi prvi dan nove godine.


I onda je sve otislo u picku materinu.


Zapravo nije odmah, bilo je tu jos nekih pola godine tihe patnje, finih momenata, ne tako finih momenata, nekih lijepih putovanja i dragih ljudi, bespotrebnih planova za buducnost, ideja, akcija, uzbudjenosti, letargije, uglavnom gubljenja vremena.

Razvod kao takav nije problem, stvari dodju i odu, ljudi se pokrenu i stanu, jedan od onih zivotnih fakata. Problem je bio moja reakcija na to. Napisadoh jedan jako fin post o tome kako se pazim, kako ne zelim da zaplivam duboko, kako bih se trebao posvetiti sebi, bla bla bla.

Period rane naive.

Naleti tu djevojcica o kojoj sam pisao, koja pokrenu nesto u meni, promijeni me u momentu, mada je nikada ne poljubih. Ostadosmo prijatelji, sto je jedna od pozitivnijih stvari u protekloj godini, ali ja odoh dalje svojim putem, putem u ludilo. Zaljubih se opet, egzotika me jebade pravo, onaj stereotip kada razveden lik prvo nabaci tetovazu, pa onda nadje sebi 22-godisnju Azijku, koja ga na kraju slomi (lomi me jos, ali nece dugo), te nakon jos jedne emocionalne epizode ode u drugu krajnost, onu gdje dok pijem jutarnju kafu shvatim da djevojka koja je provela noc vise nije tu, i ne padne mi na pamet da je pitam gdje ode. Kazu mi ljudi da sam na godisnjem , da trebam to istresti iz sebe i mislim da je vrijeme da veceras zavrsim sa tim ludilom. Jos jedno vece 2015. godine i onda se vracam sebi. Negdje u medjuvremenu sam izgubio muziku, sto se vise nece ponoviti. Muzika je bila ta zvijezda vodilja cijeli zivot i vrijeme je da joj se vratim.

Da ne bude sve crnjak, bilo je tu i jako dobrih stvari. Moja putovanja su uvijek posebna stvar, tako da iskoristih ovu godinu da posjetim Dominikansku Republiku, New York, New Orleans, Floridu dva puta, Sarajevo normala, jedno meni jako drago selo na Korculi, planine, sume i jezera istocne obale, te na kraju, kao kruna godine Cartagena, Colombia. Onaj momenat kada sjedim na obali Jadrana sa roditeljima, uz flasu vina, ili onaj momenat kada sam izgubljen u smaragdno zelenim potocima Floride sa jednom divnom djevojkom su vrijedni svih sranja 2015. godine. Isto tako, sto sam stariji, sve se blize osjecam svojoj porodici, moji roditelji, buraz i njegov mali su mi najvazniji ljudi na svijetu, i koliko god ja daleko bio, njihovo zdravlje i sreca mi mnogo znace.

U 2016. vama svima zelim puno zdravlja i srece, a samom sebi da nadjem muziku, smanjim poroke (sa naglaskom na alkohol i zene) i da napokon zaradim taj prvi milion, za sta sada mozda imam i realne osnove, ali o tome neki drugi put...

Sutra ne pravim sarmu...

Evo vam par slikica i jedna pjesmica...

Puno vas voli i pozdravlja, Vanjic.








17.12.2015.

Putnicka...

Ima nesto specificno, taj jedinstven osjecaj, kada je covjek na 10000 metara, pije vino, mezi neku losu klopu i pise post online... Nebitno, odoh u Cartagena, Colombia... Adios :)

15.12.2015.

Naletjeh slucajno...

A mislim da je bitno podijeliti. Predobar tekst, pogotovo treci dio...



Scream for me Sarajevo

02.12.2015.

Nego, znate Vanjica?

Jebo ba Vanjica...

26.10.2015.

Zdravo, ja sam Vanjic, genijalcina...

Za komplikacije, of course :) Sretan vam ponedjeljak... Btw, sjedim jucer u kafani, gledam tekme, i pita me konobar hocu li trecu pivu, rekoh trecu nikada ne narucujem prije ponoci, ali garant je u Australiji vec ponoc, pa daj mi je... Daleko je, Australija mislim ;)

21.10.2015.

Uglavnom sam dobar...

Ali onda opet, ponekad, pomalo... Jebiga...

13.10.2015.

Krenuh napisati ponedjeljak

Skontah da sam cijeli dan fulio, i onda odustadoh...

05.10.2015.

Ponedjeljak opet...

Umoran sam, stavite me na infuziju, hocu da spavam...

Nesto sam nocas razmisljao kako zivim stereotip od zivota, filmske situacije cudne.

Morao bih se preseliti na Key West...

Evo vam pjesmica.


Stariji postovi

PonekadPomalo
<< 01/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31